odavno želim da posetim Albaniju… (ne) možete zamisliti tu sreću i radost kada me je Lejla u Rogljevu pitala da li bih došla dan održim predavanje na CHwB kampu :) hvala joj na onom jednom komadu blatnog maltera koji je pronašla kao izgovor da me dovede ;)Bojan i ja smo odlučili da iskoristimo ovo putovanje i za radni odmor… za nedelju dana prešli smo oko 2200 kilometara, tako da je bio više radni nego odmor, ali dobro ;) vredan svakog kilometra!
a treći član naše male posade, kapetan broda, filozof i fizičar – Dragan :) išli smo njegovim malim autom (ne pitajte me kojim, znam samo da je beo ;) i ni na jednoj granici nismo zaustaljeni! a i onaj jedan policajac koji nas je zaustavio u Srbiji dobro se nasmejao i izrazio nevericuda tim autićem idemo za Albaniju :) naravoučenije: vozite mala kola i uživajte u potpunoj slobodi ;)
od Niša do Vranja i nazad bilo je diiivnih starih kuća od zemlje, što pletara, što ćerpičara… nismo se zaustavljali, ali sledeći put – bar jedan dan u kraju!
i, konačno, posle nekih 8 sati vožnje pravimo prvu planiranu pauzu u Skoplju! nakon što smo se smestili u hostelu i obišli čudo od grada (ja sam razmišljala da li da uopšte fotografišem, s obzirom da ne volim gadne slike; ali, Bojan je insistirao!), koje ćete imati priliku da upoznate u narednoj priči…
a uveče smo se našli sa mojom dragom Saškom, drugaricom iz dana studentske razmene, i njenim sjajnim suprugom Goranom, koji su nam ulepšali pogled na Skopje i staru čaršiju svojim gostoprimstvom i dobrotom :)
sutradan nastavljamo ka Bitolju, pa potom kroz Grčku, sa samo jednim planom – da pre mraka pređemo u Albaniju! to se, naravno, ne dešava i mi se nadamo da smo na dobrom putu – nema ni jedne oznake za Albaniju do same granice!
noć je pala i konačno smo je našli. kako smo se približavali, tako je napetost u kolima rasla. dok čekamo da nam vrate pasoše, Dragan ukucava broj za slučaj opasnosti. prolazimo bez problema, a potom – ulazimo u nepoznato. kad ono: sve lepo osvetljeno i označeno… i put nas vodi do Đirokastre. I dalje oprezni, tražimo hotel. ljudi ostavljaju svoje uživanje da bi nama pomogli, izašli u susret, pokazali put… i, što me još iznenađuje, svi su lepi. ne kao ljudi iz naših predrasuda. mene smeštaju u hotel, a onda saznajemo najneverovatniju vest: sutradan je 70 godina oslobođenja od fašizma u Gjirokastri i svi (brojni) hoteli i hosteli su puni! pokušavamo da nađemo rešenje, da nam dovuku pomoćni ležaj, ali kad ništa ne pomaže… odlučujemo da prošvercujemo Dragana :) kad ono – u sobi i dodatni dvosed, kao poručen za mene :) još kad ispod nogu postavim kofer i jastuk na njega, taman moje veličine!
umorni i još pod utiskom, odlazimo na spavanje… ja poranih sledeće jutro da nađem kancelariju CHwB-a… pre toga, odlazim na doručak na 4.sprat hotela i zatičem ovo:
nazdravljam ovom gradu, Lejli i Onom gore što mi je dao mogućnost da budem ovde dole! pa, ljudi, ovo izgleda kao raj :))) a onda, laganim korakom, kroz već uzavreli grad, do učionice i poznatih lica! omiljeni profesor Andrew Shepherd sa londonske AAschool i malo podsećanja o kreču, nakon čega pričamo o zemlji…
a potom, sa mojim dragim kolegom Fadilom, idemo do kuće na kojoj rade… malo upoznavanja sa terenom pre početka (zanemarite neadekvatnu obučenost za rad, kome je bilo do presvlačenja kad se nađe u ovakvom ambijentu!)
naučili smo o testovima zemlje, pa o malterima,
naneli ovu peskovitu zemlju, sa dodatkom slame i još peska (baš me zanima da li je bilo potrebno…)
a onda nas Divna domaćica kuće nudi kafom… ne odbijam! sporazumevamo se osmesima, za sad sam naučila samo da kažem dobar dan i hvala (i nije lako ;), nakon čega dobijamo obilazak kuće i divnih drvenih detalja…
po završetku radionice, krenuli smo u obilazak grada, i ispred najzanimljivije kuće – sreli Andrew-a i ekipu…
druženje je, uz sjajni zapečeni kačkavalj, salatu i baklave, nastavljeno do duboko u noć…
svi uglovi u koje smo zavirili slede u narednoj priči, kao i nastavak preko neverovatno lepe i divlje južne obale Albanije, do Ohrida i Nauma :)
za kraj, odnosno novi početak, čekajte nas u Skoplju…